Ante Kolunđija (21) lani je pao s motocikla i slomio kralježak. Završio je u kolicima. Ni nakon mjeseci provedenih u toplicama na rehabilitaciji nije osjećao noge, a onda...

Odmakni se malo, neka se na fotkama vidi da me ne držiš, da hodam bez
pomoći, kaže Ante Kolunđija (21) iz Dubrovnika fizioterapeutu u Poliklinici
Glavić u Zagrebu, koji uz hodalicu budno prati njegove korake.





Fizioterapeut određuje u kojoj mjeri će mu u hodanju kod pokretanja noge pomagati robot, a u kojoj mjeri će noge pokretati sam. Ante je vrlo ponosan na svoje korake. Nakon prometne nesreće na motociklu, koju je doživio u lipnju prošle godine, završio je u invalidskim kolicima i s ne baš optimističnim prognozama o tome hoće li ikad prohodati.

Naime, kako mu je pri padu s motocikla puknuo kralježak i dio kosti oštetio leđnu moždinu, Antu su hitno prevezli u Zagreb, u Traumatološku kliniku u Draškovićevoj, gdje su ga odmah operirali. Liječnici su bili rezervirani u prognozama. 


- Kad sam liječnika pitao hoću li moći hodati, malo se ogradio rekavši da je vidio i lakših ozljeda nakon kojih ljudi nisu prohodali, ali i puno težih nakon kojih jesu, pa da puno toga ovisi o meni. A onda je nekoliko dana kasnije u sobu ušao liječnik koji je liječio drugog pacijenta. Pitao sam ga što misli hoću li prohodati i rekao je: ‘Ne, nema šanse’. ‘E, pa vidjet ćeš ti još’, pomislio sam odmah - smije se Ante. 

- Takav je i kod nas. Ako mu kažemo da nešto još ne može, on se baš zainati - kaže u šali Mirna Golubić, glavna fizioterapeutkinja u poliklinici, te dodaje kako je vrlo važno da ljudi koji dožive ozljedu kralježnice što prije počnu s rehabilitacijom, dok su veće šanse za to da se oporave veze između živaca. 

To je posebno važno kod mladih ljudi, kao što je Ante, jer su tako i šanse za oporavak veće. 

- Već su me u toplicama podigli i naslonili na hodalicu, no tu sam došao do toga da mogu ustati i pomaknuti noge - kaže Ante.  Upornim ponavljanjem pokreta kod kojih mu roboti pomažu da simulira hodanje došao je do toga da osjeća svaki korak koji napravi. 

- Osjetim kad stanem nogom svaki put. Osjet u desnoj nozi spustio se do listova, dok u lijevoj, koja je jača, imam osjet i do gležnja, kaže mladić te dodaje kako je nakon nesreće osjećao noge tek u bedrima. Kaže kako je rehabilitacija u toplicama za njega bila korisna zato što su ga tamo naučili tome da bude samostalan: kako da se sam prebaci iz kolica u krevet, preodjene, obavi neke lakše kućanske poslove... 


- Tamo sam počeo rehabilitaciju, no ona nije bila toliko intenzivna i tek sam ovdje došao do toga da napravim ozbiljne pomake. Nevjerojatan je osjećaj bio kad sam shvatio da na ekranu mogu pratiti koliki udio u pokretu nogom koji napravim odradi kompjutor, a koliko ja sam, a pogotovo kad sam počeo uviđati napredak - priča Ante.  Dodaje kako su najponosniji na njega njegovi roditelji, koji ga prate na terapijama u Zagrebu te njegovi prijatelji iz djetinjstva, koji su ga znali iznenaditi u toplicama, a zalete se i u Zagreb. 
- No draže mi je da sam tu nego u Dubrovniku jer bih vrijeme provodio s njima, a ovdje sam ipak koncentriran na vježbanje - kaže nam Ante. 

Sudjeluje na humanitarnim utrkama 
Sudjelovanjem u dvije humanitarne utrke Ante je u zadnje vrijeme osvojio srca maratonaca. Prvo kad je na kraju utrke građana u sklopu Du Motiona došetao do cilja na štakama. Drugu je utrku ‘odvozio’ u kolicima, u Zadru. Prihodi utrke bili su namijenjeni Zakladi Wing for Life, koja se bavi istraživanjima leđne moždine, a on je sudjelovanjem htio poručiti da nema predaje.